ne snalazim se

U glavi svaki put imam savršenu priču, pa čak i pjesmu o tome kako bih trebala sasuti u brk svima na koje sam ljuta. Pokazati da sam ona stara koje umije pisati. Ali ne mogu. Ne mogu da priznam gdje sam zaglavila.

Kako priznati ljudima koji su me kaznili tako što su mi isprali mozak i ubijedili da je život udaja i da su život djeca.

Djeca su život, kada nema vanjskih faktora da vam remete mir i balans.

Ne mogu da ih povrijedim, iako su mi to nebrojeni put uradili. Ja sam se distancirala i sretna sam onoliko koliko me djeca nasmiju. A i s njih dvije vodim drugu borbu. Previše mislim unaprijed o njima, šta će one misliti o meni….iako dajem sve od sebe, pa i sebe za njih.

Postala sam statistika.

Braneći se od udarca sjeban mi je prst sa kojeg sam bacila burmu. Burmu sam vratila na lijevu ruku, jer bila sam previše sretna kada je bio mir, a sada sam previše depresivna da odem.

Kome da odem?

Ne vjerujem im. Sve će mi se obiti o glavu, ako im budem dušu otvorila.

Pišem da izbacim ovaj srklet iz prsa i nađem staru koherentnost misli.

“Trebao bi postojati nastavni plan i program za roditelje, preduslov prije nego postanete roditelji. Ne pokušavajte ovo kod kuće!”

4 komentara

Komentariši