Just blogging

Ne spavam sedmicama kako treba – djelom zbog Memoxe, a dijelom zbog toga što sa asthmom moram da se vratim u školu. Naravno, još uvijek se ništa ne zna – sedam dana do početka nastave – toliko je nerazriješenih pitanja. Međutim, skontala sam da nije fer da paničim.

Toliko puta sam htjela izaći iz autobusa i prerezati se vrat u nekoj od onih šumetina, jer mi je teško padala činjenica da se vraćam onom čemu se ne sviđam, jer se vraćam nedostatku podrške, osuđivanju i konstantnom forsiranju da živim onako kako bi oni htjeli. Sada i ako se zarazim i ne preživim, to je slično tome. Samo me niko neće osuđivati i niko neće pričati ružno o meni.

Mada duboku u duši se nadam da je svo ovo nasilje prolazno. Kao podlivi od drške za usisivač na mojoj nozi koje sam dobila u naletu bijesa, nadam se i priželjkujem da ovo sve prolazi. Arijin plač. I njeno kukanje.

Javljaju mi se prijateljice porukama sa kojima sam studirala, išla zajedno u školu, sa kojima nisam išla u školu, ali imam zajedničkih stvari-nemam volje da im pišem. Želim da pišem o romanima kao prije, o filmovima ili čisto onako da diskutujemo, asertivno, kako volimo što se volimo, jer volimo eklektično. Ali ne mogu, jer ne čitam. Filmove ne mogu gledati, jer Aria hoće pjesmice. I onda radije ležim ili sjedim u ćošku kreveta, gustiram piće i posmatram njih kako rade ono što vole.

Ljude u koje sam imala povjerenja, ne javljaju mi se više-a značilo bi mi. Značilo bi mi jednostavno kako si, hajdemo popiti kafu makar preko Vibera. I ne mogu više ja da prva potenciram kontakt. Ne mogu više da im pričam, a da skreću s teme-ne mogu više da me ne čuju.

Fokusirala sam se na sebe. Počela sam sa malim stvarima. Obrijala sam noge i pazuh. Ofrabala sam se. Noćas počinjem da čitam nakon dugo vremena.
Htjela sam da se jedem, jer sam shvatila kako sam svo vrijeme živjela da bi me porodica i prijatelji prihvatili.
Sad nema nikog.
Ali imam sebe. Moje dvije male harpije. I muža sa kojim ću valjda biti dobro. Ako i ne budemo, obećao je otići prvo doktoru. Onda i zauvijek od nas.
35 mi je godina. Puštam nadi da mi šapuće, možda se i nebeska administracija smiluje.

Komentariši